Koliko puta smo čuli kako se neko godinama odlično drži i kako mu zub vremena naizgled ne može ništa. No kako god dobar život imali i koliko god dobrog zdravlja bili, u jednom trenutku počet ćemo starjeti. U stvari, neki smatraju da proces biološkog starenja započinje već samim rođenjem. Premda svakim danom otkrivamo nove tajne o nama samima i svijetu koji nas okružuje, još uvijek pouzdano ne znamo zašto starimo. Interesantne odgovore na ovo pitanje daju nam četiri biološke teorije: teorija staničnog sata, teorija slobodnih radikala, mitohondrijska teorija i teorija hormonalnog stresa.
Prema teoriji staničnog sata humane stanice mogu se dijeliti najviše 75 do 80 puta tijekom našega života i kako starimo one postaju sve manje sposobne za dijeljenje. Na osnovu načina kako se stanice dijele, zaključuje se da bi gornja granica trajanja ljudskog života iznosila između 120 i 125 godina. Po ovoj teoriji duljina ljudskog vijeka nije se mijenjala u zdnjih desetak tisuća godina od nastanka homo sapiensa. Ono što se jeste mijenjalo je očekivano buduće trajanje života: prosječan broj godina budućeg života osobe rođene u određenoj godini. Nedostatak ove teorije bio je u tome što nije davala odgovor na pitanje zašto stanice umiru. Danas se smatra da bi odgovor mogao ležati u telomerama, zaštitnim strukturama na vrhovima kromosona, koje se skraćuju sa svakom diobom stanice. Nakon 70 do 80 dioba, duljina telomere se dramatično smanjuje i stanica se više ne može dijeliti.
Teorija slobodnih radikala je mikrobiološka teorija starenja koja iznosi tezu da ljudi stare zbog toga što kada stanice metaboliziraju energiju pojavljuju se nusproizvodi koji uključuju nestabilne molekule kisika- slobodne radikale. Slobodni radikali odskaču unutar stanica oštećujući DNA i druge stanične strukture. Takva oštećenja u konačnici dovode do umiranja stanica ili poremećaja poput malignih bolesti ili upalnih procesa. Obilna konzumacija hrane povezana je s porastom slobodnih radikala pa su najnovija istraživanja pokazala da ograničavanje kalorijskog unosa smanjuju oksidacijska oštećenja stanica koja uzrokuju slobodni radikali.
U najnovije vrijeme veliki je interes u istraživanju moguće uloge mitohondrija u procesu starenja. Mitohondrij je sićušno tjelešce koje se nalazi u stanici i služi kao izvor energije neophodan za njeno funkcioniranje, rast i obnovu. Prema mitohondrijskoj teoriji, starenje je posljedica raspadanja mitohondrija. Zbog čega bi se oni raspadali? Među nusproduktima proizvodnje energije su i slobodni radikali o kojima je prethodno bilo riječi. Po mitohondrijskoj teoriji, šteta koju proizvode slobodni radikali inicira smo uništavajući ciklus koji rezultira stvaranjem sve većeg broja slobodnih radikala. S vremenom, oštećeni mitohondriji postaju sve manje sposobni da odgovore na energetske potrebe stanice. Utvrđeno je da su oštećenja mitohondrija povezana s kardiovaskularnim bolestima i neuro degenerativnim bolestima kao što je naprimjer demencija. Pa ipak, ne zna se točno da li ta oštećenja mitohondrija uzrokuju starenje ili su ona samo popratna pojava u procesu starenja.
Prethodne teorije o uzrocima starenja pokušavaju objasniti starenje na staničnom nivou. Teorija hormonskog stresa rezonira da starenje hormonskog sustava u tijelu može uzrokovati smanjenje otpornosti na stres i povećanje vjerojatnosti poboljevanja. U normalnim uvjetima, kada su ljudi pod utjecajem stresora, njihovo tijelo odgovara otpuštanjem određenih hormona. Kod starijih osoba hormoni koji se luče pod utjecajem stresa ostaju na povišenoj razini dulje negoli kod mlađih osoba. Takvo stanje povećavane razine hormona koja se održava dulje vrijeme odgovorna je za povećani rizik od kardiovaskularnih bolesti, raka, šećerne bolesti i povišenog krvnog pritiska.
Na kraju treba reći da nema jednoznačnog odgovora na pitanje koja od ovih teorija najbolje objašnjava proces starenja pa je moguće da svaki od ovih bioloških procesa u nekoj mjeri doprinosi starenju.
