U znanstvenoj literaturi ima obilje dokaza o utjecaju društveno-ekonomskog statusa pojedinca na njegovo zdravlje koji daju naslutiti da oni koji imaju viši društveno-ekonomski status žive zdravije i dulje. Dokazi o uzajamnoj povezanosti društveno-ekonomskog statusa i zdravlja konzistentni su za sve tri najčešće korištene mjere: obrazovanje, dohodak i zanimanje. Nejednakosti u zdravstvenom stanju osoba starije dobi rezultante su sila koje djeluju tokom životnog vijeka.
S jedne strane, zdravstveno stanje preživljeno i formirano u ranoj mladosti i kasnijoj odrasloj dobi određuje zdravstveni status onih koji će na kraju doseći stariju životnu dob. Zapravo, pojedinci koji dosegnu stariju dob predstavljaju populaciju visoko odabrane grupe s obzirom na njihov zdravstveni i društveno-ekonomski status. S druge strane, svjedoci smo trenda da ima sve više i više pojedinaca koji dosežu stariju životnu dob što samo znači da ih sve više prevladava opasnosti koje su prije mogle uvjetovati skraćenje njihovog života.
Brojne studije, prije svega u SAD-u, potkrepljuju obrnutu proporcionalnost između obrazovanja i smrtnosti. Ljudi s višim stupnjem obrazovanja imaju niže stope smrtnosti.
Evo jednog zgodnog primjera. U 1905. godini djeca američkih liječnika i seljaka imala su istu stopu smrtnosti. Dvadeset godina kasnije, utvrđeno je da je smrtnost djece liječnika za dvije trećine niža od smrtnosti djece seljaka. Razlog se čini prilično očiglednim. Djeca liječnika brže su usvajala bolju brigu za osobnom zdravstvenom higijenom rastući i razvijajući se pored roditelja sa višim obrazovanjem.
Nađeno je, isto tako, da postoji međusobna povezanost između stupnja obrazovanja i stupnja invalidnosti kod starijih osoba, što rezultira značajnim razlikama u preživljavanju. Američka studija objavljena u 2001. godini utvrdila je da je za 30 godišnju osobu u 1990 godini postojala 10 godišnja razlika u godinama bez invalidnosti, što se smatra pokazateljem zdravog života, između osoba sa završenim visokim i nižim obrazovanjem.
