Dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje zamišljeno je kao jedan od dodatnih financijskih instrumenata koji pojedincima trebaju osigurati bolja mirovinska primanja u starosti. Pojedinci najprije štede u dobrovoljnom mirovinskom osiguranju a potom sa svojom ušteđevinom kupuju mirovinu kod mirovinskog osiguravajućeg društva. Isto vrijedi i za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje.

Ali kada se sklopi ugovor o isplati mirovine sa mirovinskim osiguravajućim društvom previđa se jedna sitnica.

Naime, preka Zakonu o mirovinskim osiguravajućim društvima, društvo koje isplaćuje mirovine u sklopu obveznog mirovinskog osiguranja dužno je usklađivatio mirovine prema stopi promjene indeksa potrošačkih cijena najmanje dva puta godišnje za prethodno polugodište. No za mirovine koje se isplaćuju u sklopu dobrovoljnog mirovinskog osiguranja usklađivanja nema. Što to znači u praksi.

Pretpostavimo da smo sklopili mirovine u okviru obveznog i dobrovoljnog mirovinskog osiguranja u visini od 3000,00 mjesečno. Neka inflacija iznosi skromnih 0,5 % po svakom polugodištu. Tada bi u razdoblju od 5 godina na ime mirovine u okviru dobrovoljnog mirovinskog osiguranja primili 180.000,00 kn a na ime mirovine u obveznom mirovinskom osiguranju primili bi iznos od 183.278,00 kn. Dakle približno 3.300,00 kn više. Uz dva puta veću inflaciju to bi bio i znatno veći iznos.

A sada pitanje, kome treba ovakvo dobrovoljno mirovinsko osiguranje. Cijela priča oko uvođenja 3 mirovinskog stupa zasnivala se na ideji da će privatni financijski sektor bolje služiti interese pojedinaca u društvu od državnog sektora. Kratka računica pokazuje da se državni sektor bolje potrudio da zaštiti interese svojih građana dok dobrovoljno mirovinsko osiguranje postupa po najslavnijoj rečenici iz Zlatnog teleta koja opisuje postupke snalažljivog Ostapa Bendera čiji je moto bio: Ideje naše benzin Vaš.

[cijeli tekst..]