U posljednje vrijeme u nekim branšama financijskog sektora, hit tema postala je edukacija. Kao, svi problemi bi se riješili kada bi građani bili bolje educirani o financijskim izazovima pred kojima stoje i kada bi uvidjeli da je određena financijska institucija dio njihovog rješenja. Naravno, u tome ima podosta istine. No problem nastaje kada se takvi hvale vrijedni projekti počnu ostvarivati. Evo kako je to bilo do sada.

Strukovno udruženje neke branše financijskog sektora odluči organizirati seminare ili školovanje kadrova. Čovjek bi očekivao da će institucija koja sprovodi edukaciju raspisati javni natječaj i odabrati najstručnije i najkompetentnije predavače. Ali, „profitabilnost“ ove rabote diktira drugačiji scenarij. Polaznici za takvu edukaciju regrutiraju se iz Društava koja im i plaćaju edukaciju. No Društvo će poslati polaznike, i za njih platiti tek onda kada institucija za predavača uzme njihovog čovjeka. Najčešće predsjednika Uprave, člana Uprave ili nekog njihovog protežea. Međutim, ni vrelo polaznika nije nepresušno pa su potrebni novi marifetluci e nebili se nastavilo sa ovakvom praksom. Kada nestane novaca u Društvima okreće se, pazi sad, državi. Državi se sada nude programi edukacije građana, koje će provoditi, pogodite tko? Opet oni isti koji su nas i do sada „educirali“, s uspjehom koji je za njih, kako se nadaju, zajamčen.

Financijska edukacija građana itekako je bitan faktor u osposobljavanju građana da se sami skrbe za svoju budućnost i time olakšaju državi teško breme patronata nad socijalnom skrbi. Da ne bi bilo zabune, cilj podizanja financijske prosvjećenost građana nije u tome da ovi počnu jače puniti kesu financijskim institucijama, već da građani suvislo artikuliraju svoje želje i potrebe koje financijske institucije trebaju zadovoljiti žele li opstati na tržištu.

Uloga države u tome je značajna, no da bi ona u ovome uspjela organizacija takve edukacije građana mora biti povjerena stručnim, kompetentnim i neovisnim predavačima čiji bi izbor trebao biti transparentan i javan.

[cijeli tekst..]

Posljednje ekonomske krize su kod starijih Amerikanaca bitno utjecale na novu i drugačiju viziju njihovog umirovljeničkog života. SunAmerica je provela istraživanje o pogledima, stavovima i očekivanjima budućih i sadašnjih umirovljenika u ovom post-recesijskom vremenu. Anketa je obuhvatila 1001 Amerikanca u dobi od 55 godina ili starijih. Njih 81 posto je izjavilo da je u zadnjih par godina naučilo važne lekcije vezane za pripreme za mirovinu. Najznačajnija otkrića o budućim i sadašnjim umirovljenicima uključuju:

Novi nazori. Danas, 54 posto gleda na umirovljenje kao na novo poglavlje života, a ne na kraj života, što je značajan porast u odnosu na 38 posto koliko ih je isti pogled imalo prije deset godina. Umirovljenje se odlaže. Budući umirovljenici izjavljuju da namjeravaju odložiti odlazak u mirovinu za 5 godina, dijelom zbog produljenja ljudskog vijeka a dijelom zbog recesije i financijskih potreba. Umirovljenje ne znači i kraj rada. Dvije trećine ispitanika izjavljuje da bi i po umirovljenju željeli biti produktivni i radno angažirani. Neočekivani obiteljski multi-generacijski izazovi. Budući umirovljenici moraju usuglasiti svoje planove vezane za umirovljenje vodeći računa o mogućem izdržavanju svojih najbližih, odrasle djece i unuka. Gotovo polovica Amerikanaca starijih od 55 godina očekuje da će pružati takvu podršku dok 70 posto vjeruje da će njihova odrasla djeca trebati njihovu financijsku podršku.

Studija pokazuje da su za 76 posto ispitanika zadnje godine bile godine financijskog otrežnjenja dok njih 84 posto sada mnogo više pazi na svoje ulagačke strategije. Dvije trećine ispitanika je izjavilo da žele investirati u proizvode koji im garantiraju da neće izgubiti vrijednost glavnice a 60 posto ih želi zaštititi svoj dohodak od tržišnih gubitaka.

Amerikanci sada uviđaju da planiranje umirovljenja nije posao tipa „sam svoj majstor“ već da im je potrebna dodatna edukacija i profesionalno savjetovanje.

[cijeli tekst..]