Već je otrcana poštapalica da svaka zemlja ima politički sustav kakav i zaslužuje. Budući da ovaj portal želi osvijestiti kod naših građana potrebu za vlastitom odgovornošću i brigu za financiranjem treće životne dobi potrebno je problematizirati ili osvijestiti sve one faktore koji su odgovorni za stanje svijesti koje danas prevladava u nadi da će nam oni ukazati na rješenje kojem težimo, ili možda ne. Tako je na red došlo propitivanje naše svijesti. Što je to što nas sprječava da se ponašamo na racionalan način?

Jedan od odgovora je svakako otezanje. Naime, u ljudskoj je prirodi da odlaže, po mogućnosti što duže, odluke koje su vezane uz neugodne teme. Svi se beskrajno vesele i raduju rađanju novog života dok je sve vezano za starost i, nažalost okončanje života, obavijeno šutnjom. Kao da mirovina i treća životna dob nije sastavni dio predivnog čuda prirode koje se zove život. Vrlo malo ljudi poklanja pažnju i brigu za osiguranje sretne i spokojne starosti. To se, uglavnom, očekuje od drugih, od obitelji, od države.

Kakvu ulogu igra politička svijest? Svima koji su studirali povijest Francuske Treće Republike dobro je znano da su godine koje su prethodile Prvom svjetskom ratu bile godine nacionalističke obnove, razdoblje u kojem je u politici dominirala nova briga za nacionalnim jedinstvom, prestižem i moći uz svekoliko pozivanje na tradiciju. Tipični nacionalistički stav je da se uzme zdravo za gotovo da su snaga nacije i njen prestiž najbolji ključevi za sve kovčege sa zlatom ovoga svijeta i da jaka Država sama može riješiti socijalne probleme i osigurati najbolje moguće uvjete za razvoj zemlje i njenih građana. Interesantno, nakon 1871 godine nacionalizam je u Francuskoj bio povezivan sa ljevicom a šovinizam je bio isključivo zabran neobrazovanih, to jest širokih masa. Za nacional socijaliste je demokracija bila odgovorna za eksploataciju rada i razvitak destruktivnog kapitalizma. Tadašnji nacionalni socijalizam bio je antikapitalistički i anti demokratski. Prvi svjetski rat prekinuo je daljnji razvitak ovoga pokreta u Francuskoj ali je zato nastavak slijedio nakon njega u Italiji i Njemačkoj. Imali to kakve veze sa nama danas?

Raspadom Sovjetskog Saveza završila se jedna povijesna epoha koja je bila obilježena pokušajem da se u praksu pretoče socijalističke i komunističke ideje sazrele u devetnaestom stoljeću. To je imalo za posljedicu jačanje nacionalističkih pokreta koji su, ni krivi ni dužni, dobili priliku da stvore nove postkomunističke ili kako se to danas tepa, tranzicijske države. No, oni nisu mogli stvoriti nove države bez prešutnog odobravanja, pa i sudjelovanja, prethodne socijalističke elite, pogotovo kod nas. Novo oživljeni nacionalizam ucijepio se u postojeću socijalističku matricu Tako je stvoren novi pokret koji je bio agregat nacionalizma i socijalizma. Pogledamo li naše današnje političke krilatice i one francuske od prije stotinu godina vidimo da gotovo i nema razlike. I tu imamo problem.

Teško je provesti bilo kakvu mirovinsku reformu bez duboke političke reforme. Nisu dovoljni igrokazi u kojima će se recitirati pjesmice o potrebi boljeg educiranju pučanstva o preuzimanju veće odgovornosti za vlastiti život. Pravi uspjeh moći će se polučiti tek kada naš sustav postane liberalniji, kada se omogući takva društvena organizacija koja će poticati napore za brigom i odgovornosti za vlastiti život.

Za početak, treba ukinuti srednjevjekovni staleški model društva i proklamirati, dvjestotinjak godina nakon Francuske revolucije, da zaposlenička mirovina može biti samo i isključivo rezultat rada a nikako ne privilegija.

[cijeli tekst..]

Filip II., španjolski kralj, poznatiji pod imenom Filip od Španjolske, gajio je veliku ljubav prema svojoj četvrtoj ženi, Ani od Austrije. Kraljica se na dvoru osjećala usamljenom i najveću radost pričinjavalo joj je druženje sa mlađim bratom, princom Albertom. Vidjevši njihovu veliku povezanost, a želeći joj ugoditi, Filip je odlučio da Albertu osigura lijepu budućnost i omogući mu da postane kardinal. I ne samo to, već mu je namijenio stolovanje u nadbiskupiji od Toleda, najznačajnijoj španjolskoj nadbiskupiji.

No budući da je Albert bio još premlad za položaj nadbiskupa Toleda, Filip je isplanirao da, u međuvremenu, nadbiskupiju povjeri nekoj starijoj osobi koja neće poživjeti još dugo. Za tu, po njegovom sudu privremenu ulogu, odabrao je Gaspara de Quirogu, sedamdeset i osmogodišnjeg Generalnog Inkvizitora i biskupa od Cuenca.

No Quiroga mu je pomrsio račune poživjevši do pozne dobi od devedeset i četiri godine! Dugovječnost je nepredvidiva i nemoguće ju je planirati pa makar to radio i kralj osobno.

[cijeli tekst..]