Posljednje ekonomske krize su kod starijih Amerikanaca bitno utjecale na novu i drugačiju viziju njihovog umirovljeničkog života. SunAmerica je provela istraživanje o pogledima, stavovima i očekivanjima budućih i sadašnjih umirovljenika u ovom post-recesijskom vremenu. Anketa je obuhvatila 1001 Amerikanca u dobi od 55 godina ili starijih. Njih 81 posto je izjavilo da je u zadnjih par godina naučilo važne lekcije vezane za pripreme za mirovinu. Najznačajnija otkrića o budućim i sadašnjim umirovljenicima uključuju:

Novi nazori. Danas, 54 posto gleda na umirovljenje kao na novo poglavlje života, a ne na kraj života, što je značajan porast u odnosu na 38 posto koliko ih je isti pogled imalo prije deset godina. Umirovljenje se odlaže. Budući umirovljenici izjavljuju da namjeravaju odložiti odlazak u mirovinu za 5 godina, dijelom zbog produljenja ljudskog vijeka a dijelom zbog recesije i financijskih potreba. Umirovljenje ne znači i kraj rada. Dvije trećine ispitanika izjavljuje da bi i po umirovljenju željeli biti produktivni i radno angažirani. Neočekivani obiteljski multi-generacijski izazovi. Budući umirovljenici moraju usuglasiti svoje planove vezane za umirovljenje vodeći računa o mogućem izdržavanju svojih najbližih, odrasle djece i unuka. Gotovo polovica Amerikanaca starijih od 55 godina očekuje da će pružati takvu podršku dok 70 posto vjeruje da će njihova odrasla djeca trebati njihovu financijsku podršku.

Studija pokazuje da su za 76 posto ispitanika zadnje godine bile godine financijskog otrežnjenja dok njih 84 posto sada mnogo više pazi na svoje ulagačke strategije. Dvije trećine ispitanika je izjavilo da žele investirati u proizvode koji im garantiraju da neće izgubiti vrijednost glavnice a 60 posto ih želi zaštititi svoj dohodak od tržišnih gubitaka.

Amerikanci sada uviđaju da planiranje umirovljenja nije posao tipa „sam svoj majstor“ već da im je potrebna dodatna edukacija i profesionalno savjetovanje.

[cijeli tekst..]

Već je otrcana poštapalica da svaka zemlja ima politički sustav kakav i zaslužuje. Budući da ovaj portal želi osvijestiti kod naših građana potrebu za vlastitom odgovornošću i brigu za financiranjem treće životne dobi potrebno je problematizirati ili osvijestiti sve one faktore koji su odgovorni za stanje svijesti koje danas prevladava u nadi da će nam oni ukazati na rješenje kojem težimo, ili možda ne. Tako je na red došlo propitivanje naše svijesti. Što je to što nas sprječava da se ponašamo na racionalan način?

Jedan od odgovora je svakako otezanje. Naime, u ljudskoj je prirodi da odlaže, po mogućnosti što duže, odluke koje su vezane uz neugodne teme. Svi se beskrajno vesele i raduju rađanju novog života dok je sve vezano za starost i, nažalost okončanje života, obavijeno šutnjom. Kao da mirovina i treća životna dob nije sastavni dio predivnog čuda prirode koje se zove život. Vrlo malo ljudi poklanja pažnju i brigu za osiguranje sretne i spokojne starosti. To se, uglavnom, očekuje od drugih, od obitelji, od države.

Kakvu ulogu igra politička svijest? Svima koji su studirali povijest Francuske Treće Republike dobro je znano da su godine koje su prethodile Prvom svjetskom ratu bile godine nacionalističke obnove, razdoblje u kojem je u politici dominirala nova briga za nacionalnim jedinstvom, prestižem i moći uz svekoliko pozivanje na tradiciju. Tipični nacionalistički stav je da se uzme zdravo za gotovo da su snaga nacije i njen prestiž najbolji ključevi za sve kovčege sa zlatom ovoga svijeta i da jaka Država sama može riješiti socijalne probleme i osigurati najbolje moguće uvjete za razvoj zemlje i njenih građana. Interesantno, nakon 1871 godine nacionalizam je u Francuskoj bio povezivan sa ljevicom a šovinizam je bio isključivo zabran neobrazovanih, to jest širokih masa. Za nacional socijaliste je demokracija bila odgovorna za eksploataciju rada i razvitak destruktivnog kapitalizma. Tadašnji nacionalni socijalizam bio je antikapitalistički i anti demokratski. Prvi svjetski rat prekinuo je daljnji razvitak ovoga pokreta u Francuskoj ali je zato nastavak slijedio nakon njega u Italiji i Njemačkoj. Imali to kakve veze sa nama danas?

Raspadom Sovjetskog Saveza završila se jedna povijesna epoha koja je bila obilježena pokušajem da se u praksu pretoče socijalističke i komunističke ideje sazrele u devetnaestom stoljeću. To je imalo za posljedicu jačanje nacionalističkih pokreta koji su, ni krivi ni dužni, dobili priliku da stvore nove postkomunističke ili kako se to danas tepa, tranzicijske države. No, oni nisu mogli stvoriti nove države bez prešutnog odobravanja, pa i sudjelovanja, prethodne socijalističke elite, pogotovo kod nas. Novo oživljeni nacionalizam ucijepio se u postojeću socijalističku matricu Tako je stvoren novi pokret koji je bio agregat nacionalizma i socijalizma. Pogledamo li naše današnje političke krilatice i one francuske od prije stotinu godina vidimo da gotovo i nema razlike. I tu imamo problem.

Teško je provesti bilo kakvu mirovinsku reformu bez duboke političke reforme. Nisu dovoljni igrokazi u kojima će se recitirati pjesmice o potrebi boljeg educiranju pučanstva o preuzimanju veće odgovornosti za vlastiti život. Pravi uspjeh moći će se polučiti tek kada naš sustav postane liberalniji, kada se omogući takva društvena organizacija koja će poticati napore za brigom i odgovornosti za vlastiti život.

Za početak, treba ukinuti srednjevjekovni staleški model društva i proklamirati, dvjestotinjak godina nakon Francuske revolucije, da zaposlenička mirovina može biti samo i isključivo rezultat rada a nikako ne privilegija.

[cijeli tekst..]

Filip II., španjolski kralj, poznatiji pod imenom Filip od Španjolske, gajio je veliku ljubav prema svojoj četvrtoj ženi, Ani od Austrije. Kraljica se na dvoru osjećala usamljenom i najveću radost pričinjavalo joj je druženje sa mlađim bratom, princom Albertom. Vidjevši njihovu veliku povezanost, a želeći joj ugoditi, Filip je odlučio da Albertu osigura lijepu budućnost i omogući mu da postane kardinal. I ne samo to, već mu je namijenio stolovanje u nadbiskupiji od Toleda, najznačajnijoj španjolskoj nadbiskupiji.

No budući da je Albert bio još premlad za položaj nadbiskupa Toleda, Filip je isplanirao da, u međuvremenu, nadbiskupiju povjeri nekoj starijoj osobi koja neće poživjeti još dugo. Za tu, po njegovom sudu privremenu ulogu, odabrao je Gaspara de Quirogu, sedamdeset i osmogodišnjeg Generalnog Inkvizitora i biskupa od Cuenca.

No Quiroga mu je pomrsio račune poživjevši do pozne dobi od devedeset i četiri godine! Dugovječnost je nepredvidiva i nemoguće ju je planirati pa makar to radio i kralj osobno.

[cijeli tekst..]

Na ovom portalu mogli ste pročitati pregršt informacija o stanju dobrovoljne mirovinske industrije u našoj zemlji. Da je u mizernom stanju i prepuna što objektivnih a što subjektivnih problema to znamo. Neće nas utješiti, ali je dobro znati da i u najrazvijenijim zemljama počinju otvoreno govoriti o svojim problemima. Posljednja financijska kriza do temelja je uzdrmala povjerenje u financijsku industriju i trebat će puno truda i angažmana da se ono, ako ne povrati a ono barem svede na prihvatljivu razinu. U tome svjetlu interesantno je pogledati kako se ponašaju mirovinski fondovi u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta.

Nedavno je u Zurichu održana prva Swiss Pensions Conference u organizaciji Swiss CFA Societyja. Najzanimljivija je bila poruka koju su tamo iznijeli predstavnici mirovinskih fondova. Prema njima, švicarskom drugom stupu potrebno je malo više iskrenosti i poštenja kako u odnosu na ono što on obećava svojim članovima tako i u pretpostavkama koje se tiču povrata na ulaganja.

Čelni čovjek udruženja švicarskih mirovinskih fondova na sastanku je rekao da bi u izračunima naknada volio vidjeti realističnije pretpostavke na kojima se temelje naknade posebno imajući u vidu sadašnje ekonomsko okruženje kojim dominiraju niske kamatne stope. Na sastanku je rečeno i da mirovinski fondovi ne vode poštenu igru kada su u pitanju njihova zajamčena obećanja budući da se tu radi samo o nominalnim garancijama bez indeksacije.

[cijeli tekst..]

Dugovječnost je fenomen koji je posebno došao do izražaja u prošlom stoljeću a posljedica je sveukupnog napretka čovječanstva. I dok ljudi s veseljem i zadovoljstvom ubiru ove plodove napretka osigurateljnu industriju očekuju interesantna vremena vezana na upravljanja rizicima dugovječnosti.

U The Nerw York Times-a je 1997. godine bio objavljen članak u povodu smrti najstarije žene na svijetu. J. Calment bila se rodila 1875. godine na jugu Francuske u gradu Arlesu a umrla je u 122. godini života. Bila je stara 12 ili 13 godina kada je vidjela slavnog slikara Vincenta Van Gogha za koga je kasnije rekla da je bio vrlo ružan, nepristojan i bolestan. U dobi od 90 godina živjela je sama u svom stanu čija je tržišna vrijednost bila oko 90000 američkih dolara i planirala je kako da što ugodnije proživi ostatka života.

Igrom slučaja, 1965. godine, upoznala je odvjetnika g. Raffraya tada u dobi od 47 godina, koji je tražio priliku za dobrom i sigurnom zaradom. Brzo su se dogovorili oko ugovora o doživotnom izdržavanju. Odvjetnik će gospođi isplaćivati 400 američkih dolara mjesečno sve do njezine smrti a za uzvrat će njezin stan po njenoj smrti pripasti njemu. Kako se tada činilo svi su mislili da su sklopili dobar posao, ponajprije odvjetnik.

Može se gotovo sa sigurnošću pretpostaviti da se odvjetnik informirao kod ureda za statistiku gdje je mogao dobiti podatak da je, u to vrijeme, očekivano trajanje života žene u dobi od 90 godina iznosilo dvije do tri godine. Osnovno školska matematika je pokazivala da mu je dobit od ugovora zagarantirana. No, život je krenuo drugim tokom. Gospodin Raffray je preminuo dvije godine prije svoje štićenice tako da su njegovi nasljednici morali još dvije godine plaćati uzdržavanje gđe. Calment! Sve u svemu odvjetnik i njegovi nasljednici su potrošili 1,6 puta više novca od tržišne vrijednosti stana u vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju je ustvari bila doživotna renta koju je gđa. Calment kupila od odvjetnika. Jednokratna premija s kojom je kupila rentu odgovarala je tržišnoj vrijednosti stana. Zauzvrat, bila joj je zajamčena doživotna isplata rente i korištenje stana. Jedina razlika u odnosu na klasični ugovor o osiguranju životne rente bila je ta što je dospijeće premije bilo na dan smrti osiguranika a ne na početku ugovora.

Financijska zla kob g. Raffraya samo je ilustrativni primjer problema s kojim će se osiguratelji sve više suočavati i koji će tražiti odgovarajuća rješenja vezana na upravljanje rizicima dugovječnosti.

[cijeli tekst..]