Odlazak u Dom za starije i nemoćne osobe vrlo je ozbiljna odluka vezana za početak nove životnog razdoblja i mora biti zasnovana na, koliko je to moguće, najvećem mogućem broju informacija. Ponajprije treba znati na što treba obratiti pažnju pri analizi pojedinog Doma, koja pitanja postaviti Upravi Doma te koja su prava i obaveze korisnika usluga Doma. U ovom i člancima koji slijede pokušat ću pomoći seniorima ili njihovim obiteljima koje za njih skrbe da učine najpametniji izbor. Ovdje treba odmah naglasiti da je najbolji izbor gotovo nemoguća misija ako se s odlaskom u Dom čeka do posljednjeg trena ili ako su financijske mogućnosti vrlo ograničene. U tome slučaju, koji je nažalost u nas i najzastupljeniji, jedini ključni faktor pri izboru je cijena smještaja.

Ulazak u Dom nije jednostavna stvar. Ustanova i njeno osoblje treba se temeljito istražiti kako bi svi sudionici bili sretni sa svojim izborom a njihova prava zaštićena i poštovana. Prva obaveza je obilazak ustanove koju se istražuje a konačnu riječ pri izboru ima potencijalni štićenik, pod uvjetom da je u stanju izraziti svoje sklonosti.

Sve započinje telefonskim upitom. Razgovara se sa socijalnim radnikom, upraviteljem ustanove ili osobom zaduženom za korisničke usluge. Tražite odgovore na sva vaša pitanja, prikupljajte podatke i činjenice te obiđite ustanovu. Niti jedno pitanje koje je za vas važno ne smije biti neodgovoreno. Odgovori vam se ne moraju sviđati ali oni moraju u sebi sadržavati informaciju dovoljnu za vašu odluku.

Prva stvar koju se mora saznati je način plaćanja Doma. Kako i kada će se uplaćivati računi za smještaj? Kako je organizirana zdravstvena zaštita i koji je njen opseg? Saznajte koje se dodatne usluge nude u Domu, poput skrbi za oboljele od Alzheimerove bolesti, rehabilitacije ili fizikalne terapije. Ovakve usluge ne samo da pomažu bržem oporavku nakon medicinskih događaja već podižu moral i pružaju štićenicima bolju kvalitetu života.

[cijeli tekst..]

Prvi korak u planiranju štednje za starost, pa i u bilo koje drugu svrhu, započinje zaustavljanjem rasipanja novaca. Kupovanje putem kartice pri tome igra glavnu ulogu. Naime, klasično rasipanje novca koje se odvija kroz sumanuto kupovanje stvari koje vam možda i ne trebaju najčešće završava s minusom na tekućem računu. Pri tome, je tobože, jedini problem da se ne prekorači limit potrošnje na kartici. Na našu nesreću, život u „crvenom“ tekućem računu je vrlo skup.

Naše najveće banke imaju, ilustrativno, sljedeću poslovnu politiku. Pasivna kamata na vaša sredstva na tekućem računu donose vam dohodak po godišnjoj kamatnoj stopi od 0,1 posto a negativa donosi trošak od 10,99 posto po redovnoj kamatnoj stopi odnosno 12 posto po zateznoj kamatnoj stopi.

Recimo da smo kroz cijelu godinu u prosjeku svaki mjesec u negativi 3000 kuna na našem tekućem računu. Za tu „pogodnost“ banci ćemo morati platiti oko 330 kuna godišnje. Budemo li pak kroz cijelu godinu u prosjeku svaki mjesec u pozitivi od 3000 kuna na našem tekućem računu, što je u praksi doduše malo vjerojatno, banka će nam pripisati kamatu u visini od 3 kune!

Odlučimo li se za kunsku štednju uz promjenjivu kamatnu stopu s rokom od godine dana, banka će nam najvjerojatnije ponuditi kamatnu stopu od oko 4 posto. To znači, da ćemo na ulog od 3000 kuna na početku godine nakon godinu dana zaraditi kamatu od 120 kuna.

Ovaj primjer pokazuje da je financiranje naše potrošnje putem zaduživanja na tekućem računu izuzetno skupo. Prosto rečeno, banka svoju robu od nas kupuje po 4 a prodaje nam po 11. Stoga budite oprezni s prekoračenjima na svome tekućem računu.

[cijeli tekst..]

Naše stanovništvo sve je starije i sve siromašnije i to će u budućnosti rezultirati sve većim pritiskom na sustav skrbi za starije i nemoćne. Nažalost kristalna kugla je mutna i nijema. Demografski i sociološki trendovi su takvi, da sadašnje radno sposobne generacije moraju računati s time da će se po vlastitom umirovljenju morati brinuti za svoje stare roditelje. To znači da će njihove ionako niske mirovine biti manjim ili većim dijelom opterećene izdacima za smještaj u domove za starije i nemoćne njihovih roditelja.

Ulaskom naše zemlje u Evropsku uniju na tome planu neće se ništa bitnoga promjeniti, jer je taj trend u Evropi već sada vidljiv. Kao i uvjek, ostat ćemo sami sa svojim problemima i rješenja će ovisiti o nama samima. Ekonomski gledano, starenje stanovništva imat će za posljedicu porast potražnje za osiguranjem skrbi a to će imati za posljedicu porast cijena u domovima za smještaj starijih i nemoćnih osoba.

Prema jednom scenariju, malo vjerojatnom, država bi se pobrinula za izgradnju i financiranje većeg broja domova i time odgovorila na demogravski pritisak. No budući da je u nas natalitet nizak a radno sposobnog stanovništva sve je manje, nije realno očekivati da će država biti u stanju skrbiti za starije i nemoćne. Doba Napoleonovi „ les Invalides“ je definitivno iza nas.

Vjerojatniji je scenarij da će trošak skrbi za starije i nemoćne pasti na leđa najuže obitelji. S obzirom na svjetske trendove u standardu pružananja skrbi njena cijena će sasvim sigurno samo rasti. Naprimjer, u Kanadi je već godinama trend da se skrb za starije i nemoćne humanizira kroz pružanje usluga ili u vlastitom domu ili u sličnim stambenim objektima s ograničenim brojem štićenika. Cijena takvog zbrinjavanja je velika. Evo kako to izgleda u SAD-u.

Prosječna cijena dnevnog boravka u privatnoj sobi u domu za starije i nemoćne iznosi 192 američka dolara. Cijena boravka ovisi značajno o lokaciji doma. Naprimjer, na Aljasci ona iznosi 561 dolar po danu, u New Yorku 312 dolara po danu a u Shreveportu u Luizijani ona iznosi svega 99 dolara po danu.

I u nas cijene smještaja variraju ovisno o lokaciji pa treba provesti temeljito istraživanje troškova i uvjeta smještaja u dom prije nego li se odlučite za rješavanje dugoročne skrbi vas samih ili vaše najbliže rodbine. Pri tome su vam na raspolaganju i moje usluge savjetovanja.

[cijeli tekst..]

Postoje neke greške koje se kod svih onih koji planiraju odlazak u mirovinu ili su već u mirovini, trajno čine. Nažalost, one su najčešće nepopravljive i jako otežavaju normalan umirovljenički život. Nekima se može učiniti deplasiranim govoriti o nekakvim greškama u planiranju kada je kod nas umirovljenik jedinica za ljudsku mizeriju i nema veće greške već biti sam po sebi umirovljenik. No, i od gorega postoji gore.

Nedavno je u našoj štampi objavljeno da je jedna starija osoba prepisala svu svoju imovinu jednoj instituciji, u zamjenu za doživotnu skrb. Ne bi to bilo ni prvi ni zadnji puta da se tako što događa, no njena najuža rodbina izrazila je sumnju da se tu možda radi o prevari. Stoga je na nama samima da dobro otvorimo oči, i ne ulazimo ni u kakve transakcije vezane za financijsko planiranje naše budućnosti bez profesionalnog savjeta i podrške. U nedostatku naših statistika pogledajmo one strane.

Prema američkim istraživanjima koje je proveo Investor Protection Trust iz Washingtona, jedna od pet osoba starijih od 65 godina bila je žrtva financijske prevare. Procjenjuje se da su kroz neodgovarajuća ulaganja, previsoke naknade za financijske usluge ili direktne prevare, starije osobe godišnje oštećene za više od 2,6 milijardi dolara! Da situacija bude još gora, MetLife Mature Market Institute Study u 2009. procjenjuje da nije prijavljeno 4 od 5 slučajeva prevare.

S druge pak strane, mnogi umirovljenici, ili oni koji se pripremaju za mirovinu, traže financijski savjet od prijatelja ili obitelji umjesto od profesionalaca. Nažalost, niti najdobronamjerniji takav savjet nije dostatan za donošenje kritičnih odluka koje mogu utjecati na ostatak umirovljeničkog života. Stoga se prije svake velike odluke treba posavjetovati sa stručnjacima iz područja ulaganja ili drugih područja vezanih za umirovljeničku financijsku problematiku.

[cijeli tekst..]

Prema rezultatima ankete koju je provela SEI, globalna konzultantska tvrtka za ulaganja, danas gotovo dvije trećine mirovinskih fondova iz cijeloga svijeta koristi strategiju ulaganja vođenog obavezama (Liability Driven Investment). Konkretno, danas 63 posto fondova koristi LDI strategiju dok ih je u 2010. godini istu koristilo 50 posto a 2007. godine tek 20 posto. To je posljedica velike tekuće volatilnosti kapitaliziranih shema koja prisiljava fondove da donose investicijske odluke koje usklađuju imovinu s obavezama mirovinskih shema.

Odgovori 100 anketiranih mirovinskih upravitelja iz SAD-a, Kanade, Nizozemske i Velike Britanije otkrivaju da je u posljednje 4 godine došlo do bitne promjene u poimanju uspjeha u upravljanju fondovima. Mjerilo uspješnosti upravljanja mirovinskim fondom u 2011. godini je „povećanje vrijednosti kapitalizacije fonda“ dok je u 2007. godini to bio „apsolutni povrat portfelja“.

Što se tiče alokacije imovine, anketa je pokazala da su dugoročne obveznice još uvijek omiljena LDI strategija koju je koristilo 74 posto fondova, iako to predstavlja značajan pad u odnosu na 98 posto koliko ih je istu koristilo u 2007. godini.

Kratkoročne novčane transakcije koristilo je 40 posto fondova, što je značajan porast u odnosu na 26 posto koliko je zabilježeno u 2009. godini.

Meni ovi podaci govore samo jedno- mit o vlastitoj brizi za mirovinu i skrb za starost, putem privatnih mirovina, počinje se urušavati. Na kraju krajeva opet će sve završiti sa financiranjem mirovinskog sustava od strane države. To samo po sebi ne bi trebalo biti loše, pod uvjetom da država nađe lijeka za razne parazite koji su se namnožili i koji ometaju uspostavu i funkcioniranje transparentnog i pravednog mirovinskog sustava.

[cijeli tekst..]