Koliko god mi imali godina, svoje roditelje prihvaćamo kao gotovu činjenicu. Oni su uvijek bili s nama i oni će tu uvijek i biti. Od najranije dobi pa kasnije tokom odrastanja oni su nam oduvijek izgledali „nepoderivi“, uvijek su bili tu da nas poduče i ukažu nam na pravi put, bili su u stanju da podižu i uzdržavaju obitelj i nikada nisu bili pod stresom. Kako smo samo bili u krivu! Kasnije, kada smo i sami zasnovali svoju obitelj i podizali svoju vlastitu djecu i počeli se susretati sa ozbiljnim životnim problemima shvatili smo da su se naši roditelji za nas borili i brinuli najbolje što su mogli ali da „nepoderivi“ sigurno bili nisu. To saznanje potencirano je tek kada smo vidjeli naše roditelje u dubokoj starosti, boli ili na samrti.

Starost je životna dob koja donosi mnoge promjene. Ponajprije tu je umirovljenje, smrti najbližih rođaka i prijatelja, urušavanje zdravlja a sve skupa praćeno velikom financijskom nesigurnošću. Svaka od prethodnih situacija ili stanja zahtijeva određeno prilagođavanje i svaka nosi u sebi stres i prijetnju našem zdravlju i blagostanju. Zapravo, sve što želim reći već je davno izrekao Tin Ujević:

„Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,

i biti star a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemoćan i očajan …“

No, srećom, na starost se može gledati i kao na stanje svijesti. Vi ste stari koliko se osjećate starima. Koliko puta smo čuli da je netko „starmali“, netko može biti star u dobi od 40 godina a netko pak može imati mlado srce i u dobi od 70 godina. Izbor, dobrim dijelom ovisi o vama. Vi se možete usredotočiti na stresogeni dio starosti ili pak na onaj ugodniji dio. Možete sami sebe sažalijevati što idete u mirovinu „u punoj snazi“ ali isto tako možete biti sretni što ćete pred sobom imati puno vremena koje će vam omogućiti da se bavite s onim što ste prije željeli ali jednostavno niste mogli ili stigli. Izbor o tome na što ćemo se fokusirati ovisi jedino o nama. Naravno, postoje trenutci kada nas tuga razdire a duša boli no, općenito, život ide dalje i mi nemamo drugog izbora želimo li biti sretni i dobroga zdravlja.

[cijeli tekst..]

Kada se radi o skrbi za starije, bolesne i nemoćne najveći teret, uglavnom, podnose članovi najuže obitelju. Svaki slučaj priča je za sebe i samo članovi najuže obitelji znaju što su sve podnijeli i kojim sredstvima su se služili da bi oni o kojima su se skrbili imali koliko toliko dostojan život. Naša javnost nije previše senzibilizirana za ovakve teme a trebala bi biti, budući da se s ovim problemima susreće dobar dio naše populacije. Sada je već svima jasno da se svatko mora prvenstveno brinuti sam za sebe a tek onda tražiti pomoć od države. I premda je svima sve jasno i dalje je starost i briga za starije izvan fokusa naše javnosti. Valjda se misli da država nema novaca ni za mlade a kamoli za starije. Stoga se obitelj treba sama snalaziti u rješavanju problema vezanih za brigu za starije osobe. Možda nije iznenađujuće ali Internet i ovdje može biti od velike pomoći. Kao i uvijek, u nedostatku domaćih podataka i informacija, dobar pokazatelj mogu biti neka strana iskustva. Pew Interenet Project i California HealthCare Foundation sproveli su istraživanje čiji cilj je bio otkrivanje ključnih faktora u poboljšanju nivoa skrbi za stariju populaciju.

Prema njihovom izvještaju, 30 posto odraslih Amerikanaca pomaže svojim najmilijima u ostvarivanju njihovih potreba ili kućanskim poslovima, vođenju financija, dogovaranju raznih vanjskih usluga ili ih redovito obilaze da vide kako su. Većina ih brine za odrasle poput svojih roditelja i supružnika, ali postoji i mala grupa osoba koja se brine za dijete koje je ima invaliditet ili ozbiljne zdravstvene probleme. Statistički to izgleda ovako:

24 posto odraslih Amerikanaca brine za odrasloga 3 posto odraslih Amerikanaca brine za dijete s ozbiljnim zdravstvenim problemima 3 posto odraslih Amerikanaca brine i za odrasloga i za dijete 70 posto odraslih Amerikanaca ne skrbi za svoje najmilije

Osam od deset pružatelja skrbi, njih 79 posto, ima redovit pristup Internetu. Od ovih, 88 posto traži online zdravstvene informacije, i to u puno većoj mjeri od ostalih internetskih korisnika, o svim zdravstvenim pitanjima od određenih tretmana do terminalnih odluka.

Istraživanje je pokazalo da oni koji brinu o drugima koriste Internet kao značajno oruđe u upravljanju obiteljskom brigom i zaštitom starijih i nemoćnih. Pružatelji skrbi ne zadovoljavaju samo fizičke i emocionalne potrebe svojih najmilijih već i one koje se tiču različitih informacijskih potreba, a Internet je tu ključni faktor.

[cijeli tekst..]

Očekivano buduće trajanje života po rođenju značajno je poraslo u zadnjih stotinu godina. Sredinom 18. stoljeća, očekivano trajanje života po rođenju bilo je u zapadnoj Evropi ispod 40 godina. Nakon toga, životni vijek skoro je linearno rastao od početka dvadesetog stoljeća, da bi u 2010. godini dosegnuo 80 godina u najrazvijenijim zemljama. U nerazvijenijim dijelovima svijeta, globalni prosjek iznosio je u 1950. godini 48 godina, osamdesetih godina prošlog stoljeća oko 60 godina a 2010. godine dostigao je 70 godina.

U svjetskim razmjerima, porast životnog vijeka uglavnom je posljedica smanjenja stopa mortaliteta mlade djece. U razdoblju od 1950 do 1970 godine više od 70 posto porasta životnog vijeka u SAD-u i Kanadi bila je posljedica poboljšanja smrtnosti u dobima do 65 godine. Kod ostalih visoko razvijenih zemalja taj udio iznosio je oko 85 posto.

Za porast dugovječnosti, međutim, značajni su pomaci u životnom vijeku starije populacije. I ovdje se dogodio značajan pomak u zadnjih 100 godina. Očekivano buduće trajanje života osobe u dobi od 60 godina u razvijenim zemljama poraslo je sa 15 godina koliko je iznosilo 1910. godine na 24 godine u 2010. godini. Najnovija istraživanja pretpostavljaju da će se ubuduće porast životnog vijeka usporiti. Ujedinjeni narodi procjenjuju da će 2050. godine očekivano buduće trajanje života osobe u dobi od 60 godina u razvijenim zemljama iznositi 26 godina a u nerazvijenima oko 22 godine.

[cijeli tekst..]

Otkada je svijeta ljudima je san da zavire u budućnost, da budu pripremljeniji na ono što ih čeka. To se prije svega odnosi na njihov život i smrt. Svatko je zainteresiran i fasciniran mogućnošću proricanja vlastite dugovječnosti. Hoćemo li živjeti kratko ili dugo? Izgleda da je znanost na dobrom putu da izgradi kristalnu kuglu iz koje će se moći proricati duljina života.

Izgleda da će znanstvenici biti vrlo brzo u mogućnosti da predvide koliko dugo će neka osoba živjeti na temelju njihove genetike. Skupina američkih znanstvenika još je 2009. godine dobila Nobelovu nagradu za medicinu za otkriće da su telomere pokazatelji starosti organizma. Telomere su zaštitne strukture na vrhovima kromosoma, koje se skraćuju sa svakom diobom stanice, a njihovo prekomjerno skraćivanje uzrokuje stanično starenje. Kako se telomere postupno skraćuju i tijekom našeg života, moguće je statistički pratiti brzinu starenja. Znanstvenici koji su razvili odgovarajući krvni test izjavljuju da je mjerenje brzine skraćivanja telomere dobra indikacija brzine biološkog starenja neke osobe.

Laičko je mišljenje da ćemo nakon dobivanja rezultata testiranja, zamalo, znati točan datum naše smrti! Naravno to nije slučaj. Kao i u svakom zdravstvenom pitanju i ovdje je osnovni problem biološka varijabilnost. Iako je poznat prosječan raspon duljina telomere za određenu dob, postoji veliki broj zdravih pojedinaca koji imaju telomere koji prirodno leže izvan standardnog raspona. Osoba može imati kraće telomere i bez povećane vjerojatnosti ranije smrti. Želimo li predvidjeti brzinu starenja neke osobe, krvni testovi trebali bi se provoditi u duljem vremenskom razdoblju.

No, treba biti oprezan sa interpretacijama testiranja na telomere. Ljudi dolaze u napast da razmišljaju kako u njima kuca sat do sudnjeg časa. Iako su telomere jaki prediktori, one su još uvijek samo prediktori. To znači da mjerenjem duljine telomere nećemo doći do točnog datuma naše smrti već do vjerojatne duljine trajanja života.

Zašto bi ljudi bili zainteresirani za testiranje na telomere? Ponajprije zato što svakoga zanima njegova vlastita sudbina koja se ogleda u smrti. Mi nismo mogli biti svjesni svoga početka ali smo svjesni da postoji kraj i njega se, uglavnom, bojimo i želimo ga što je više moguće odgoditi.

Ako očekujemo dugovječan život, tada ćemo se ponašati štedljivije i uskladiti naše životne navike sa našim financijskim mogućnostima. Očekujemo li da ćemo umrijeti u narednih, recimo, deset godina, tada možemo odlučiti da si odmah priuštimo rastrošniji život.

Istraživanja su pokazala da je skraćivanje telomere povezano i s načinom života, prije svega izloženost stresu i pušenjem. Stoga liječnici vjeruju da bi se promjenom načina života moglo utjecati na usporavanje procesa starenja. Ovo je i te kako važno, budući da bi rezultati testiranja mogli biti putokaz u izboru i provođenju takvog načina života koji bi pojedincu mogli povećati dugovječnosti, ako se upozorenja prime na vrijeme.

[cijeli tekst..]

Stanovnici Monaka žive u prosjeko oko 90 godina. Jedan od najvažnijih razloga leži u tome što je to zemlja bogataša i zemlja s odličnim javnim zdravstvenim sustavom. Drugi razlog je taj što njegovi stanovnici žive na mediteranskoj kuhinji, koja je povezana s manjim rizikom vezanim za različite zdravstvene probleme kao što su kardiovaskularne bolesti i povišeni krvni pritisak. Antioksidansi koji se nalaze u maslinovom ulju i crvenom vinu snižavaju vrijednosti kolesterola te sprječavaju zgrušavanje krvi i bolesti srca.

Mnogi smatraju da je za dugovječnost stanovnika Monaka najznačajnija opuštajuća atmosfera koja vlada u gradu. Mediteranski položaj i čisti okoliš utječu na smanjivanje stresa, a poznato je da on dovodi do smanjenja imuniteta i doprinosi razvoju kardiovaskularnih bolesti.

[cijeli tekst..]